subota, 22.01.2011.

Olympos Teleferik, Turska

Budući da sam vas u prošlom postu dobro uznojila na dnevnim temperaturama od skoro četrdeset celzijevih stupnjeva, vrijeme je i da vas malo rashladim na ugodnih dvadeset i pet. Stoga se odjenite u laganu odjeću, na noge stavite udobnu obuću i dobro se namažite kremom za sunce, jerbo vodim vas na visoke planinske vrhunce.

Pomažući nam u potrazi za kraćim izletom na kojeg bismo mogli otići, predstavnica naše agencije preporučila nam je da se novosagrađenom žičarom, starom tek godinu dana, odvezemo na Tahtali Dagi, planinski vrh koji se nalazi na 2365 metara nadmorske visine. Ideja nam se činila zgodnom, pa smo tako jednog lijepog jutra sjeli u kombi koji nas je, s nekolicinom drugih gostiju, trebao odvesti do petnaestak kilometara udaljene donje stanice. Iako relativno blizu, ona je sagrađena na nadmorskoj visini od nešto više od 700 metara, tako da je cesta do nje prilično strma i prepuna serpentina, u kojima je mlađa nasljednica - potaknuta što nezgodnim terenom, a što temperamentnom vožnjom našeg izuzetno mladog vozača - povratila svoj maloprije pojedeni doručak.

Kad smo napokon došli do donje stanice žičare, nakon kraćeg čekanja ušli smo u modernu, ostakljenu kabinu i otisnuli se put planinskoga vrha. Zgodno je što od trenutka kad vam neki turistički agent prvi puta spomene tu žičaru, pa tijekom vožnje i boravka na vrhu i sve do posljednje minute provedene na njoj, uvijek srećete ljude koji osjećaju potrebu obavijestiti vas da je žičara pouzdani švicarski proizvod te je kao takva sasvim imuna na nezgode svih vrsta. Recimo. Je l'.


Kabina zaista klizi blago i neprimjetno, nema neugodnog poskakivanja i cukanja. Prvih par minuta ispod vas nalazi se šuma, a zatim samo kamen, kamen i kamen - gdje god pogledate, kamen. Starija nasljednica bila je složila vrlo kiselu facicu, a na pitanje zašto, djetešce je odgovorilo da se boji da se planina ne sruši. Ne žičara, nego baš planina. Srčeko moje malo. Uglavnom, ovo je pogled iz kabine na otprilike polovici uspona.




Na donjoj stanici smo oprali majicu i šeširić, izravne žrtve nesretnog rigoleta, pa smo ih morali i osušiti.



Gornja stanica prilično je velika i sastoji se od donje terase, na kojoj je vidikovac s kafićem, zatim od zatvorenog restorana (u njemu nismo bili, jer vani je bilo toliko lijepo da bi bio grijeh provesti vrijeme u zatvorenom i klimatiziranom prostoru) te, konačno, gornje terase na kojoj se ne nalazi ništa osim vidikovca.


Ovako izgleda ulaz u zgradu žičare na gornjoj stanici.




A ovo je pogled s donje terase u smjeru juga. U daljini se vidi grad Antalya, a da u zraku nema vlage, sasvim bi se sigurno vidjela i Alanya.




I pogled prema sjeveru.




Visina na kojoj se nalazite zaista je impresivna. Imajući na umu da ste donedavno bili na nula metara nadmorske visine, odnosno, točno u visini mora, a sad ste na visini od 2365 metara, što je više od dvije Medvednice stavljene jedna na drugu, pomalo se osjećate kao da vas je netko teleportirao, a ne dovezao. Evo i pogleda prema unutrašnjosti; sve što se vidi je kamen, kamen i zatim još malo kamena. Tu bi negdje trebalo biti i skijalište, no mi ga u tom silnom kamenu nismo uspjeli detektirati. Možda bismo trebali doći još jednom, zimi?




Ne moram ni reći da je kretanje ograničeno...




...no nekim ljudima ograde ništa ne znače. (Nije to nikakva strašna avantura, opasnost da padnete postoji samo ako ste izuzetno trapavi.)




Evo nas i na gornjoj terasi, gledamo donju, na kojoj smo maloprije popili kavu i prefini svježe cijeđeni sok od naranče te pojeli slatkač - kako tko, kako što.






Osim dalekozora, ovaj je izlaz jedino što postoji na gornjem vidikovcu.




Ovako izgleda pogled direktno iznad žica žičare pa ravno prema dolje. Nije za osobe koje se boje visine, imaju slabe živce ili nemaju povjerenja u tehniku.



I evo još jedan pogled prema unutrašnjosti Turske, ovaj put s gornje terase. Tahtali Dagi, planinski vrhunac na kojemu se nalazimo i sve ovo oko nas dio je nacionalnog parka Olympos, koji je pak dio zapadnoga dijela Taurskoga gorja, na turskome Beydaglari.




Naravno, ništa ne može proći bez šarenih suvenira.




I evo nas ponovno dolje - ne znam možete li na ovoj slici vidjeti malu, sitnu točkicu na vrhu planine, sasvim u daljini? Uglavnom, to je gornja stanica žičare, a udaljenost i razlika u visini između gornje i donje zaista su dojmljive.




Možda vam uspije na ovoj?

Oznake: Turska, Olympos, Tahtali Dagi