utorak, 20.11.2012.

Put u središte Zemlje, vlak i ribice uključeni - Postojna (srpanj 2012.)

Nakon poslovičnih stooooo godina što ne bijah ovdje, uhvatih konačno malo vremena za blog i naše ljetne fotke. (Da, da... Ljetne!) Bili smo tijekom ljeta zaista posvuda, pa, evo, da stavim barem nešto.


Budući da moja ideja putovanja nije sjesti u auto/vlak/avion i što prije doći do odredišta, nego uživati i provesti što ljepši dan, za odlazak na more isplanirala sam nam rutu od Beča preko Slovenije kako bismo djeci pokazali poznatu Postojnsku jamu. I sama sam u njoj posljednji put bila prije, ruku na srce, dvadesetak godina i ostadoh iznenađena promjenama. Sve je moderno, super uređeno, od ogromnog parkirališta do kafića, restorana, suvenirnica i drugih popratnih sadržaja, a sama ponuda također je proširena. Na prilazu blagajni dočekat će vas zgodna mlada hostesa koja će vas uvjeriti da ne uzmete ulaznice samo za jamu, jer ćete za siiiitnu, teeny-tiny doplatu dobiti i razgledavanje izložbe leptira, za još jednu sitnu, teeny-tiny doplaticu nešto drugo, pa nešto treće...






Da ne duljim, odlučili smo se za brzinsko razgledavanje izložbe leptira i obilazak Proteusove jame - Vivarija i tek nakon što smo sve to obišli, ušli smo u the jamu.

Razgledavanja su, inače, svakih sat vremena, tako da kartu kupujete točno za svoj termin, u jami se ne smijete odvajati od grupe (a ja se još sjećam starih vremena, kad ste u jami mogli ostati koliko ste god htjeli), vodiči više ništa ne objašnjavaju, već imaju puku ulogu čuvara stada nestašnih turista - jedan vas vodi, a drugi ide na kraju kolone i sakuplja one koji zaostaju te sprečava znatiželjne da se zapute negdje u mrak i tamo skvrčeni na nekom stalagnitu ostanu zauvijek ili barem nekoliko sati. Na blagajni vas opreme slušalicama koji vam na odabranom jeziku daju osnovne informacije o pojedinim dijelovima jame i to je to - sve vrlo hi-tech, teče k'o po traci. Kad se sjetim onog šarmantnog starog stričeka koji nas je tamo negdje kasnih osamdesetih vodio jamom i duhovito nam prepričavao razne jamske zgode i nezgode, priznajem da me uhvati određena doza nostalgije.


Razgledavanje jame započinje sjedanjem u vlak...




Vozi me vlak v daljaveee... Vlak juri, ali zaista juri. Po mom mišljenju prebrzo, jer se kod točaka koje trebate poslušati jedva snađete pritisnuti određeni broj, pa kad vam teta iz slušalice kaže "pogledajte lijevo", to lijevo je već sto metara iza vas, a vi gledate u nešto sasvim deseto.


U jami ćete naići na svakojake prizore, pa tako i na najstariji podzemni poštanski ured na svijetu, trenutačno star 112 godina. U njemu možete kupiti razglednice, koje - želite li dobiti posebni podzemni pečat - morate odmah napisati i poslati.




Tu je i nezaobilazna šetnja jamom i prekrasni podzemni krajolik.








Kaj da vam velim... Nasljednice su bile impresionirane, iako im je pred kraj već bilo hladno. U jami je, naime, nekih 7-8 stupnjeva i iako smo se toplo obukli, očigledno smo mogli i još toplije. Mlađa nasljednica je zadivljeno gledala oko sebe, a starija je pažljivo slušala snimku s informacijama i zapamtila dosta podataka kojima se idućih dana još loptala. Mužiću i meni se također svidjelo... Zadatak uspješno obavljen. Idemo dalje.

Oznake: Postojnska jama