petak, 23.11.2012.

Plutajući grad - Venecija (kolovoz 2012.)

U Veneciji smo, da budem iskrena, završili slučajno. Ja je, naime, već dugo želim pokazati djeci, ali mužić ne voli Italiju, pa se mojim nagovaranjima opire jače nego da mu predlažem čupanje kutnjaka bez anestezije. I tako smo jednog dana šetali Porečom, a moje oko sokolovo usnimilo je putničku agenciju ispred koje je bila velika reklama za jednodnevne izlete brodom do Venecije, pa zastadoh, uđoh i od ljubazne mlade dame saznah da za prvi idući polazak iz Poreča (koji je bio tri dana kasnije, ako se dobro sjećam) postoji još svega par karata koje se nude po sniženoj cijeni. Dakle, trebala mi je nanosekunda da donesem odluku, mužić se prošetao do bankomata i karte su nam unutar deset minuta bile v žepu. Inače, iako volim Italiju, Venecija mi ne spada među najdraže gradove (jedno vrijeme sam na blogu imala popis svojih omiljenih i manje omiljenih gradova; Venecija je bila na ovoj drugoj listi, pa su mi se tu i tamo mailom javljali čitatelji u nadi da će me razuvjeriti, a neki su se i zabrinuto pitali je li sa mnom sve u redu, jer osoba čije je mentalno stanje uredno jednostavno mora voljeti Veneciju), ali smatram je gradom vrijednim posjete.



I tko smo se jednog lijepog utorka rano ujutro ukrcali u brod, što je samo po sebi bila sreća pregolema, i odosmo mi u Mletke.




Nakon otprilike trosatne vožnje, brod pred ulazak u lagunu osjetno uspori, pa možete uživati u prekrasnim prizorima... Ovo su slike s broda.












Ako ste bili u Veneciji, jeste li ikada primijetili krovne terase? Ja sam bila dosta puta i svaki put sam fascinirana em idejom da se na taj način iskoristi prostor (takav tip kreativne maštovitosti tipičan je za stanovnike gradova kojima krajolik ne omogućava daljnje širenje, pa moraju smišljati nove načine proširivanja postojećeg životnog prostora), em barem prividnom krhkošću tih konstrukcija, em idejom da bi bilo super sjediti na takvoj terasi, piti kavu s limoncellom i promatrati grad iz ptičje perspektive.

Uglavnom, pogled izdaleka...




I jedan zumirani.




Evo nas u luci.




I sad lijepo pješice do Trga svetog Marka, pa đir po središtu grada.


Ne znam tko je ovaj gospodin, ali baš je simpatičan sa svojim (doduše, nedobrovoljnim) ugošćivanjem ptice.




Jeste li gledali "Prijatelje"? Sjećate li se faze kad je Joey glumio u sapunici i dobro zarađivao, pa si je iznajmio stan i napunio ga porculanskim figurama? E, pa...



(Morala sam. Jednostavno sam morala. )


Evo i Trga svetog Marka, poznate istoimene bazilike te sata.








"Parkiralište" za gondole. :-)




Idemo prema Rialtu...




Ne moram ni reći koliko šetnja traje... Stajemo svako malo, gledamo, pričamo, objašnjavamo... Nasljednice fascinirane idejom da je netko spojio gotovo 120 (točnije, 118) otoka u jedan grad i još više pogledom na stražnje strane palača, čija ulazna vrata vode direktno u kanale. Dakle, nema gondole/taksija/čamca - nema izlaska iz kuće.

Starija nasljednica pitala je postoji li u Veneciji fakultet (još nije odlučila što će točno studirati, ali zna da jednog dana nešto hoće - i to je početak). Kad sam joj rekla da postoji, odahnula je i rekla "Onda dobro, onda mogu doći ovdje studirati." Eto kako nastaju motivacije za buduće akademske karijere.


I, evo nas konačno kod Rialta, gdje smo, kao i svi pošteni turisti, i ručali... Tamo, ispod tamnocrvene tende, ispred blijedonarančaste kuće.






Pogled s našeg stola, ručak x eura, osjećaj neprocjenjiv.




Nakon ručka šetnja drugim putem do luke, pa vožnja do Poreča i u Poreču zasluženi sladoled! (U Veneciji jednostavno nismo imali vremena. Bit će prilike, nadam se.)

Oznake: Venecija, italija