četvrtak, 03.05.2012.

Prvomajska proslava u Prateru

Evo nam proljeća, već je odavno stiglo, kao što udžbenici i loša literatura vole reći, priroda se probudila, a s njom i ovaj blog.

Budući da moje nasljednice imaju rođendane krajem travnja (i sad imam velike curke od šest i osam godina!), obično iskoristimo prvi lijepi i sunčani vikend da ih odvedemo u Prater. To nam je najzgodnija, najopuštenija i najveselija obiteljska proslava rođendana. Tako smo učinili i ove godine, s tim da se zbog raznih obaveza i bogatog nam društvenog života dogodilo da smo tek prekjučer uspjeli otići, što se poklopilo s proslavom Dana rada koju u Prateru tradicionalno organizira bečki ogranak Socijaldemokratske partije, stranke koja već desetljećima u kontinuitetu na vlasti u gradu.

Ujutro nas je, umjesto pjeva ptičica, probudila ni manje ni više nego limena glazba! Vrijedni duhači i pokoji udaraljkaš marljivo su koračali ulicama put Pratera i iako živimo na visokom trećem katu, a spavaća soba ne gleda nam na ulicu, imali smo osjećaj da su nam se prošetali direktno kraj kreveta. Neobično. Nasljednice su se, naravno, oduševile, iako su kasnije priznale da im je bilo malo preglasno.

Na ideju o odlasku u Prater osim nas je došlo još samo nekoliko desetaka tisuća ljudi, što je već i prelazak ulice i šetnju od stanice podzemne željenice do zabavnog parka učinilo svojevrsnim izazovom. Zbog gužve smo odustali od jahanja ponića, što je inače obavezna atrakcija, no uspjeli smo otići na mnoge vožnje koje do sad još nismo isprobali (starija nasljednica pokazala je ničim izazvanu navalu odlučnosti i hrabrosti), pojeli smo sladoled, popili kavu i, sve u svemu, bilo nam je odlično.

Pa, evo kako je to izgledalo...


Najprije, naravno, dobrodošli!

Nezaobilazni Riesenrad, koji je ovoga puta poslužio kao reklamni pano za političke parole.






Malo starinske nostalgije... Ili nostalgične starudije?!






Starija nasljednica poželjela je ići u kuću strave, istu onu u koju sam i ja išla kao klinka, doduše ipak nešto starija. Mlađa je odrješito rekla "Nema šanse!" i primila mi se za nogu, pa je mužić nevoljko otišao starijoj u pranju. Nešto kasnije, kad su izašli, djetešce se smijalo od uha do uha, uz zaključak da "uopće nije strašno" i veselo nas izvijestilo o "glavi koja visi i iz koje curi krv", dok je mužić još neko vrijeme imao pomalo ukočeni osmijeh.






Zastave lelujaju, vrtuljci se vrte, vlakići razni izvode čuda svakakva, ljudi vrište... Prava blagdanska atmosfera.






Ne možete ni zamisliti koliko su oni visoko...






I za kraj vožnja vodenim toboganom, ovako nekako: najprije uđete u nekakvo korito koje se zatim liftom digne na sasvim respektabilnu visinu. Zatim se spuštate niz dug i zavojit tobogan napunjen vodom i, da bi vožnja bila veselija, strateški raspoređenim preprekama u koje lupate ne bi li se korito okretalo oko svoje osi. Ukoliko se ne namočite tijekom vožnje, na dnu će vas dočekati tuš kojeg ne možete izbjeći, tako da vam nema spasa. Ali, ako vas grije ugodnih trideset u hladu zapravo vam dobro dođe svaka kapljica vode.










U Beč je relativno nedavno stigla i podružnica popularnog Muzeja voštanih figura iliti Mme Tussaud's. Još ga nismo posjetili, cijene su paprene, ali terasa je odlična za opuštanje i kavicu.






Na prilaznoj livadi bio je tulum - za razliku od besplatnog zagrebačkog graha, ovdje nema džabe ni u stare babe, tako da su ljudi kupovali svoje iće i piće (uglavnom kobase i pivo), odmarali se na travi, a dječica su uživala u nebrojenim likovnim radionicama, trampolinima i sličnim radostima.










A kad malo previše popijete, uvijek imate livadu za prispavati. Sigurno vam je ugodno, a i fino miriši među praznim limenkama.






Navečer je bio i vatromet, no budući da smo mi - rođendanima usprkos - još uvijek mali i teško ustajemo za školu ako idemo kasno spavati, taj dio tuluma odlučili smo propustiti i vratiti mu se neki drugi put.

srijeda, 18.01.2012.

Prvi ovogodišnji snijeg u Beču

Odmah na početku disclaimer: ok, nije baš prvi, već je ove godine padao, ali odmah se i otopio, pa ga ne računamo.


Današnje jutro bilo je prilično ubrzano. Spremali smo se za školu, vrtić i službeni put, ovisno o dobi i zanimanju, i u toj silnoj gužvi nisam napravila dvije stvari koje radim svakog jutra: nisam pogledala kroz prozor i nisam pročitala vremensku prognozu. Kad smo nasljednice i ja izašle na ulicu, imale smo što vidjeti; snijeg je padao u svim smjerovima, na cesti, autima, drveću i svugdje drugdje bilo ga je već par centimetara, a nije ni djelovalo kao da će uskoro prestati (i nije, cijeli dan). Djeca su, pogađate, vrištala od sreće.

Naravno, kad već nisam pogledala ni kroz prozor ni provjerila prognozu, kao što obično biva, odabrala sam najpogrešniju moguću obuću - štikle (e, kad kažem štikle, onda to stvarno i mislim, kod mene nema ispod deset centimetara). Kao što se vrlo brzo u javnim prometalima pokazalo, mnogi su napravili sličnu grešku, tako da je ženskadije u štiklama bilo dovoljno da se nisam osjećala kao klimatski neprilagođen Pale sam na svijetu, bilo je tu i tamo ljudi s romobilima u rukama (ne, nije ih bilo šanse voziti), a zlatnu medalju uvjerljivo je pobrala jedna mama koja je svoje zlato dopratila u školu u starkama. Nakon što sam je vidjela kako u tim platnenim čudima tapka po sad već ozbiljnom sloju snijega, moje štikle počele su izgledati kao respektabilna alpinistička oprema.

Skuhajte vino ili barem čaj s rumom, naslonite se i uživajte...


Museumsquartier vjerojatno prepoznajete. Rano je, muzeji su zatvoreni, a ralica već čisti snijeg. Nema tu isprika poput one poznate iznenadilo nas!






Glavni ulaz u MQ i pogled u njezina kraljevska leđa - dame i gospodo, predstavljam vam Mariju Tereziju.




Prirodoslovni muzej i pospani ranojutarnji promet.




Volkstheater, kazalište sa zvijezdom petokrakom.




Uživajte u zimskim radostima, mi ćemo po tom pitanju dati sve od sebe.

nedjelja, 25.12.2011.

Sretan Božić i malo o tome kako je Museumsquartier jesen pretvorio u zimu

Najprije, od srca vam svima želim sretan, miran i blagoslovljen Božić, provedite ga u uživanju i ljubavi!


Iako je najkraći dan u godini iza nas, mrak se već spustio i polako razmišljamo o nekoj prigodnoj blagdanskoj šetnji. Na žalost, adventski i božićni sajmovi uglavnom su se zatvorili, nakon Božića otvorit će se pokoji novogodišnji, a danas je manje-više svugdje mir i tišina. Naravno, još uvijek ima lokala i štandova - uglavnom dobrotvornih - koji rade i u/na kojima se može popiti kuhano vino ili punč, pojesti kobasa ili langošica.


Nema veze što je preksinoć zatvoren, ipak ću vam pokazati božićno-advenski sajam u mom dragom Museumsquartieru (MQ-u), koji je, kako bi se izbjegle religijske konotacije i povezivanje s vjerskim blagdanima, a kako bi se ipak zaradila koja pinka (jer, od blagdanskih će događanja malo koji ugostitelj odustati), politički korektno, a sasvim apsurdno, nazvan zimskim, iako mu se trajanje tek posljenja dva dana poklopilo sa zimom. Pogledajte i sami naslov i datume.




Ovako je to izgledalo večer prije otvaranja.




Iako je MQ i ove godine, kao i prethodnih, obilovao atraktivnim programima za pripadnike svih generacija (starija nasljednica bila je na jednoj dizajnerskoj radionici i završila u krupnom planu u rubrici kulture jednih prodavanih dnevnih novina), čini mi se da je posjetitelja ipak bilo manje nego prethodnih godina. Možda je ljudima, bez obzira na kakve se nekonvencionalne likove furali, u ovo doba godine ipak draža doza blagdanskog kiča (na koji se zatim mogu prigodno žaliti, glumeći da imaju nevjerojatno sofisticiran ukus i da im blagdani idu na živce) od super-duper modernih i, budimo iskreni, pomalo anemičnih ravnih linija. (Iako, moram reći, ja volim oboje. )


Muzej Leopold svakodnevno je mijenjao izgled, bilo je vrlo duhovitih izvedbi, no na žalost nisam uvijek imala fotić sa sobom.




U središtu je, iako i uvijek, Kunsthalle.








Posljednji dan, u petak, padala je dosadna sitna kišica, znate ona za koju vam ne treba kišobran i nitko ga ne nosi, a nakon pola sata skužite da vam je kosa posve mokra. No, ovi momci se nisu dali smesti, već su se uporno i s puno elana (bilo ih je gušt gledati) igrali na ledu.




I, za kraj, pogled izvana na glavni ulaz.




Papajte, pijte, odmarajte se, ljubite i uživajte!

utorak, 06.12.2011.

Srednjovjekovlje i pečeni miševi (Vojni povijesni muzej, Beč)

Svake se godine početkom Adventa u bečkom Vojnom povijesnom muzeju (HGM-u) održava srednjovjekovni adventski sajam; svake je godine sve puno štandova na kojima se prodaju lukovi i strijele, starinski nakit, rukotvorine svih vrsta, boja i oblika koje svoju inspiraciju pronalaze u srednjovjekovnom dizajnu, odjeće i glavopokrivala... Nema što nema. I svake se godine ovdje sjate nepregledne količine obitelji s djecom, mladih, starih, darkera, obožavatelja srednjovjekovlja, alternativaca raznih provenijencija, poklonika mistike ili tek znatiželjnika. Budući da je Muzej smješten u bivšem vojnom kompleksu Arsenalu, relativno udaljenom od središta grada, gotovo jedini koje ovdje nećete susresti su turisti.

Od petka poslijepodne do nedjelje navečer, koliko traje sajam, uporaba električne energije i ostalih blagodati suvremenog doba svedena je na minimum; prostor ispred Muzeja osvijetljen je gotovo isključivo bakljama, žaruljicama na božićnom drvcu te pokojom svjetiljkom, a u zgradi Muzeja vlada ugodan polumrak.


Ovako to izgleda vani...




...a ovako iznutra:




Ova stvorenjca s jednog od štandova podsjetila su me na vodorige, poput onih iz Davidsonovog romana; ako ste čitali, znat ćete na što mislim.




Mama, tu su bili vitezovi unutra? Pravi ljudi? Baš pravi? Ovako pravi kao nas dvije?, raspitivala se mlađa nasljednica.




Strop Muzeja ukrašen je grbovima bivših K&K zemalja. Prepoznajete li neke?








Uz besplatan ulaz u Muzej i uživanciju ispred njega, od jutra do zatvaranja nudi se program; dječica se mogu baviti kreativnim aktivnostima poput oblikovanja vlastitih razglednica (koje će vam čak i besplatno poslati na adresu koju navedete!) do izrade božićnih ukrasa, a u auli na prvom katu izvodi se sve i svašta, od prizora iz jednog od srednjovjekovnih njemačkih izdanja Biblije do prikaza srednjovjekovnog načina mačevanja.




A vani se možete, osim uz kuhano vino ili punč, ugrijati i uz vatricu.




Za jelo se nude pečeni miševi. O da, probali smo ih i bili su jako fini.




Za gadljive i izbirljive, tj. one koji ne jedu pečene glodavce, tu su i fini sendviči.




(I sad ću vam, nakon što vam je želudac vjerojatno od gađenja napravio salto, odati tajnu pečenih miševa: riječ je o najobičnijim žličnjacima.)


Pozdravljam vas uz sličku mnogobrojnih kostimiranih posjetitelja.




Uglavnom, odlučite li iduće godine (za ovu je prošla baka s kolačima) posjetiti Beč u vrijeme Adventa, svakako se raspitajte kad je na programu spomenuti sajam. Bit će vam bolje i ljepše nego na turistički isfuranim mjestima. Garantiram.

nedjelja, 27.11.2011.

Advent, Advent!

Advent je službeno počeo, prva svijeća na našem vjenčiću zapaljena je, a vrijeme je - kako to ovom dobu godine i dolikuje - hladno, vlažno i neugodno.





Budući da vidim da velik broj posjetitelja dolazi na moj blog ukucavajući u tražilice pojam "Advent u Beču", a na mail mi se javljaju brojni poznati i nepoznati s molbom da im pomognem organizirati boravak u Beču tijekom Adventa, s desne sam strane u kućici napravila mali sezonski adventsko-božićni kutak u koji bi vam trebao omogućiti da što brže i jednostavnije dođete do informacija koje vam trebaju, a u međuvremenu možda još dodam koji post s ovogodišnjim slikama. No, imajte na umu da se po pitanju bečke ponude i tradicionalnih adventskih sajmova malo toga mijenja, tako da su podaci od prije par godina većinom još uvijek sasvim aktualni.





Pozdrav svima, ne dajte se uvući u gužvu, kupovinu i stres, nego mirno i opušteno uživajte u predblagdanskoj atmosferi!

<	svibanj, 2012
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31