četvrtak, 24.01.2008.

Znanje i neznanje

Kad bi vam odrasla i koliko-toliko odgovorna osoba rekla da su četiri plus pet... ovaj... osam... ili možda sedam... ili možda deset... pa se ispričala umorom, neispavanošću i glavoboljom i rekla da točan rezultat zapravo i nije važan, što biste pomislili o njoj? Biste li ju zaposlili u svojoj vlastitoj firmi? Povjerili joj dijete na čuvanje ili joj samo platili uslugu polusatnog šetanja psa uz uvjet da ga ne vozi tramvajem, jer bi joj se od dvoznamenkastih brojki moglo zavrtjeti u glavi, što bi pak moglo biti kobno po svijetlu budućnost i svekoliku sudbu vašeg kućnog ljubimca? Biste li joj dali da vam bude tajnica ili da vam eventualno za par kuna opere auto? Ili možda ništa od toga?

Vjerojatno ste primijetili da postoje znanja koja se smatraju obaveznim i ona čijim se nedostatkom ljudi gotovo hvale. Ah, ja sam truba za kemiju, izgovoreno ponosnim glasom uopće nije rijetka rečenica. Mislim, da ne bude zabune, i ja sam truba za kemiju (i ne samo za nju), provlačila sam se kroz osnovnoškolsko i srednjoškolsko znanje elemenata, spojeva i formula kako sam god znala i mogla, vozeći slalom između meni nerazumljivog gradiva, loših i nezainteresiranih, a strogih profesorica, puberteta koji me pucao i snažnih interesa za nešto drugo. Međutim, na svoje neznanje nisam ponosna, dapače, namjeravam jednog dana kada nasljednice krenu u školu, ako ne i ranije, s njima ponoviti sva gradiva koja nisam savladala ili sam ih u međuvremenu zaboravila, a do tada ću živjeti u nadi da neću doći u priliku izvrgnuti se javnoj blamaži.

Kužim da je današnji ritam života ubrzan, da su klinci preopterećeni školskim gradivom, da moraju pamtiti besmislene stvari poput godine rođenja bratića iz drugog koljena Tutankamonove polusestre ili imena sina dvorske lude s dvora kralja Henrika VIII., kužim da informacija ima sve više, a vremena sve manje, kužim i da se svijet promijenio od doba kad je moja generacija provodila sate učeći nastavke latinskih deklinacija ili liste njemačkih nepravilnih glagola... Ali ipak smatram da postoje znanja koja bi svaki čovjek koji bi se htio nazvati pismenim trebao savladati. Primjerice, znanje vlastitog si jezika.

Znamo svi da papir trpi svašta, a internet još i više, pa tako ljudi koji prije deset godina nisu primili olovku u ruke osim kad bi se trebali potpisati na bankovni nalog za uplatu ili isplatu novca danas imaju svoje blogove na kojima vrijedno ispisuju sve što im padne na pamet ili barem pametuju po internetskim forumima, oduševljavajući svekoliko pučanstvo što svojom mudrošću, a što velebnim znanjem jezika. I tako oni pišu o svijetskoj povjesti, o Hrvatskom jeziku i Božičnim obićajima, o englezima i francuzima, o diječijim igrama ili kučnom odgoju.

Osobno nikad ne ispravljam nikoga, ne iz neke posebne velikodušnosti, već djelomično iz komocije, djelomično iz lijenosti, djelomično zbog mirenja sa spoznajom da ne treba ispravljati krive Drine, a djelomično zato što se znanje plaća i ne pada mi na pamet davati besplatne instrukcije. Međutim, to ne znači da mi nije zabavno pročitati koju diskusiju na temu pismenosti. No, koliko god zabavno bilo, na kraju se sva snuždim kad skužim do koje su mjere ljudi polupismeni, a istodobno pisano izražavanje smatraju svojim neotuđivim pravom - nešto kao da slomljenom dječjom plastičnom lopaticom kreneš razgrtati dvometarski nanos snijega i uvrijediš se jer ti je susjed rekao da nisi dobro opremljen za posao koji želiš obaviti.

Nepismeni obično iz rukava izvlače univerzalnu ispriku broj jedan: umoran sam. Hm, super mi je taj umor, ima opuštajuće, lobotomizirajuće djelovanje, ali vrlo selektivno: posebno djeluje na dio mozga u kojemu su spremljena pravila točne upotrebe -ije i -je, č i ć te velikog i malog početnog slova. Čudesno je i čarobno što su umorne individue ipak dovoljno odmorne da mogu uspravno sjediti ispred kompjutora i tipkati.

Univerzalna isprika broj dva: tipfeler. Hm, ti tipfeleri imaju neku čudnu osobinu da nanjuše crne, u prethodnom odlomku nabrojane točke pravopise. Rijetko se kad dogodi da čovjek napiše vozim se tarvajem u grad, no tipfeler će uvijek pronaći svoje mjesto u riječima poput svijetski, diječji, ćak, več i njima sličnima. Zločesti, zločesti tipfeleri, sram vas bilo!

Univerzalna isprika broj tri: žuri mi se. O da, žurba je čest krivac za sve, pa tako i za pretvaranje vrhunski obrazovanih ljudi koji o svemu na ovom svijetu imaju odlučno mišljenje u polupismene idiote. Pa tako napišu da cjelo jutro uće povjest, jer izostavljanje slova i čini pisanje rapidnijim, a tek onih pola kvačice... Čovjek štedi punu desetinku sekunde, a priznajte da to nije malo. Desetinka po desetinka... I eto ti vječnosti!

Univerzalna isprika broj četiri: pravopis je mijenjan toliko puta da više nitko ne zna što je točno. Ova mi je posebno draga. Naime, o važećim pravopisima ili njihovim prijedlozima zadnjih se godina diskutiralo prilično žestoko, pa je javnost dobila dojam da je riječ o cjelokupnoj promjeni jezika, u najmanju ruku hrvatskog u estonski. Realno gledano, jezikoslovci se spore oko par marginalnih stvari, od kojih je najčešće spominjano nesretno odvojeno ili spojeno pisanje neću ili ne ću, kako vam drago (copyright by William Shakespeare). Međutim, ono što škvadra fula smatra se temeljnim poznavanjem jezika i nije se mijenjalo u najmanju ruku desetljećima: ne znam se pisalo, piše se i pisat će se odvojeno, kao što svijet nije i neće postati svjet, a svjetski se sasvim sigurno neće pretvoriti u svijetski, pa da se svi skupa, kolektivno, postavimo na glavu.

Univerzalna isprika broj pet: pa nemam ja diplomu da bih znao jezik. Hm, koliko se sjećam svog školovanja, pravopis i gramatika učili su se u osnovnoj školi. U srednjoj smo na nastavi hrvatskog imali isključivo književnost, a o jezičnim smo pitanjima raspravljali jedino kad bi nam profesorica ocijenila zadaćnice i komentirala greške. Hoću reći, osnovnoškolsko znanje jezika sasvim je dovoljno da bi se čovjek u odrasloj dobi mogao moći pismeno izražavati i skroz je svejedno je li kasnije diplomirao pravo, kroatistiku ili radi kao automehaničar. Vjerojatnost je da su ova trojica sjedila na istoj nastavi u istoj osnovnoj školi, pa bi trebali barem podjednako vladati znanjima koja su tada bila podučavana. Ako ih nisu savladali, nisu smjeli dobiti prolaznu ocjenu i gotovo. Aha, stroga sam. (Slobodno me zamislite u visokim crnim čizmama, s bičem u ruci. Oh, yeah. )

Postoje još i brojne druge, mahom individualne isprike, koje zbog nedostatka autoričinog (tj. mojeg ) vremena i bloghaerovog prostora nećemo detaljnije analizirati, no zašto da bih barem ne spomenemo: pišem na dijalektu; tako se to kaže kod mene doma; glavno da me drugi razumiju; boli me glava; pas mi se popiškio na nogu; nosim crvene hlače; ptice pod prozorom su preglasne, pa se ne mogu koncentrirati; zaljubljen sam; nisam zaljubljen; žulja me cipela; puknuo mi je umjetni nokat i brojne druge, maštovite i simpatične.


U nastavku slijedi... popis omiljenih grešaka koje moja sitničavost svakodnevno uočava što u pisanom, a što u govornom izričaju privatne i javne komunikacije.